Pekić: Distanca je put ka otuđenosti i manjku empatije

 Pekić: Distanca je put ka otuđenosti i manjku empatije

Foto: Nađa Pekić, privatna arhiva

Pandemija je izazov za cijelo čovječanstvo ali se čini da su roditelji male djece i djece školskog uzrasta izloženi dodatnim pritiscima zbog poslovnih obaveza, (ne)odlaska u vrtić, organizacije učenja na daljinu ali i povratka djece u škole. Kako smanjiti stres,  pronaći balans, prilagoditi se pitali smo Nađu Pekić, psihološkinju.

Foto: Unsplash

,,S obzirom da smo društvo koje nije orijentisano na promjene, ovaj globalni problem je u velikoj mjeri poljuljao većinu ljudi, kako psihički, tako i fizički. Prvo pravilo koje je uvijek važilo za stresne situacije je pribranost i racionalno razmišljanje. Inteligencija u svom osnovnom značenju predstavlja sposobnost da se snađemo u novonastalim situacijama. Ukoliko se desi bilo kakav problem koji ne možemo da kontrolišemo onda je potrebna izmjena ličnog sistema vrijednosti. Osnovna uloga svake majke je da bude prvo majka, pa tek onda poslovna žena. Isto tako je jasno da postoje majke (očevi) koje/i same “podižu” djecu i tu bi već trebalo da postoji podrška institucija koja su humanitarnog karaktera. Očevima je prirodnom raspodjelom pripalo da ,,izdržavaju” porodicu i budu zaštita iste. To znači, panika i ljutnja ne donose nikakvo produktivno rješavanje problema. Sadašnji sistem školovanja je akutnog karaktera i moramo ga prihvatiti takvog kakav jeste. Život sam po sebi ima uspone i padove, pa računajmo da i ovo nekom je uspon, a nekome pad.  Reorganizacija porodičnih obaveza je nužna jer smo mi kao jedinke nemoćni da kontrolišemo spoljne faktore, ali možemo da crpimo naše rezerve strpljenja, snage i vjere da posle kiše ipak mora doći sunce. Iz ovog globalnog problema ljudi će u velikoj mjeri spoznati  ljude oko sebe, pa i sebe”, rekla je Nađa Pekić za portal ,,Nikšić”.

Online nastava značila je prije svega promjenu rutine, podrazumijevala je i fizičku distancu od vršnjaka, obaveze na koje djeca nijesu navikla. Naša sagovornica smatra da online nastava ne donosi nikakvu društveno-obrazovnu dobit, ali je nužno zlo u ovom momentu.

,,Djeca su neispisane ploče na koje porodica i društvo bi trebalo naljepšim slovima da pišu dane. Međutim, današnje generacije je zapalo da im se poremetio sistem školovanja i to u značajnoj mjeri će njih da formira i da ostavi posledice. Maske brane djeci osnovna ljudska prava, na zdrav vazduh, ali i prepoznavanje tuđih emocija, te ispoljavanje istih. Distanca je put ka otuđenosti i manjku empatije. Nadajmo se da će sve ovo brzo proći, jer odrastanje bez drugara iz klupe, iskrenih osmijeha i zagrljaja nije pravo djetinjstvo i obrazovanje“, tvrdi Pekić.

Foto: Unsplash

Roditelji su preuzeli dječije obaveze i nije rijetko da im oni pomažu u izvršenju školskih zadataka pa  se postavlja pitanje kakva je uloga roditelja u učenju na daljinu, koliko treba da se uključe a koliko da puste da djeca sama završe svoje obaveze, da li treba da im dozvole da ,,koriste” novonastalu situaciju i kako da im pomognu da se prilagode promjenama  i kombinovanju online i tradicionalne nastave, koja se dešava u zavisnosti od epidemiološke situacije.

,, Roditelji bi trebalo da znaju da se djeca sama ne vaspitavaju, tako da bi i za obrazovanje trebalo da imaju podršku. Istina je da učitelji, nastavnici i profesori imaju prihode od svog posla, ali nije lako rasporediti svoje znanje na veliki broj učenika, još za vrijeme skraćenih časova. Roditelji djetetu ukorjenjuju radne navike. Isto tako, manja djeca ne mogu sama da uče, bar ne bez povremenog učešća i nadzora roditelja. Stariji đaci bi trebalo da imaju formiranu motivaciju za učenje“, kaže Pekić.

      Izmjene u radu škola, mogućnost ponovnog zatvaranja škola, online nastava kao novina, skraćeni časovi, nemogućnost da profesori i nastavnici isprate rad učenika na tradicionalan način roditeljsku odgovornost pojačava jer su oni ti koji moraju objasniti djeci da se situacija mijenja ali da njihove školske obaveze ostaju iste.

,, Djeca mlađeg uzrasta teško shvataju suštinski problem trenutne situacije, ali ga prihavataju. Međutim, problem nastaje što djeca kada su kod kuće i uče, nemaju isti doživljaj autoriteta kao u školi. Oni roditelje ne shvataju toliko ozbiljno kao učitelja ili nastavnika. Naročito se dešava problem kod roditelja sa fleksibilnim stilom vaspitanja. Djeca se opuste i onda postoji dodatni problem ponovnog odlaska u školu i adaptacije na obaveze. Roditelji treba da održavaju kontinuitet u radu sa djecom, bez obzira na manje mogućnosti ispitivanja đaka od strane učitelja ili nastavnika”, objašnjava naša sagovornica.

   Djeca provode vrijeme u školi sa maskama. Roditelji brinu da li ih nose dok su u školi, da li se mijenjaju sa drugarima, naročito roditelji djece u nižim razredima osnovne škole. Kako djeci pomoći da prihvate nova  pravila ponašanja u školi i obavezno nošenje maski, kad je i odraslima teško da prihvate, često zaborave ili uopšte neće da ih nose, čemu svjedočimo svaki dan.

,,Bez obzira da li nam se dopadaju propisi, trebalo bi da ih poštujemo. Djeca bi bez obzira na problematiku današnje situacije trebalo da slušaju i poštuju starije. Tako da uz komunikaciju prilagođenu uzrastu bi trebalo da shvate da je ovo privremeno i da se zakon poštuje bez obzira da li nam se dopada ili ne. Sa druge strane, potpuno je i logičan otpor neke djece kada je u pitanju poštovanje mjera, jer djeca u sebi prirodno nose bunt i otpor. Najbolja bi bila neka sredina, međusobno razumijevanje potreba svih nas. Do tada… izdržaćemo mi sve ovo”, kaže Pekić.

Foto: Unsplash

  Kao društvo zaboravljamo napor i trud koji ulažu prosvjetni radnici otkad se pojavio virus korona. Izmijenjen način rada, online nastava, izloženost kamerama na koje nijesu navikli a i javnosti koja im hvata svaku grešku, otežavaju njihov posao. Svi imamo velika očekivanja od njih kao da ne znamo da i oni sami moraju da se prilagođavaju, mijenjaju rutinu, prihvate. Psihološkinja Pekić smatra da profesori moraju biti strpljivi i tolerantni.

,,Savjet je da budu strpljivi, malo više tolerantni prema djeci u ovo specifično vrijeme, jer djeca još uvijek nemaju taj nivo zrelosti kao oni. Da đake uče stvarima koje će im zaista biti potrebne kroz život, i da se baziraju na to da osim prenošenja znanja oni u velikoj mjeri oblikuju njih kao ljude”, zaključuje Nađa Pekić.

Avatar

Margita Bećirović Vulanović

Pročitajte još