,,Kameni grad” je trebalo sačuvati, kao spomenik mladosti jednoj, koju niko nije uspio ukrotiti

 ,,Kameni grad” je trebalo sačuvati, kao spomenik mladosti jednoj, koju niko nije uspio ukrotiti

Foto: montenegro.com, facebook

 „Megalitski kompleks“ poznatiji kao ,,Kameni grad” rad je akademskog vajara Ratka Vulanovića, koji ga je podigao 1993. godine, na prostoru između Saborne crkve, Dvorca kralja Nikole i Centra za kulturu. Lokalne vlasti, na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom Nebojšom Radojičićem, odlučuju 2008. godine da uklone ,,Kameni grad” i da na toj lokaciji naprave botaničku baštu i umjetnički atelje. Nakon 12 godina od uklanjanja planovi za ovu lokaciju nijesu realizovani, a  ,,Kameni grad” i dalje čeka svoj povratak na staro mjesto.

Kameni grad, simbol našeg grada i našeg vremena, podignut kao veličanstvena građevina, bio je mjesto susreta i rastanaka nikšićke omladine, onaj tajni kutak gdje su se pila prva pića, upisivali prvi neopravdani. Kod ,,Kamenog” vodili su se ozbiljni, intelektualni razgovori studenata, koji su dolazili u obližnju čitaonu, da uče. Ružniji je Nikšić bez njega, ružnije su razglednice.

Koja je umjetnička vrijednost ,,Kamenog grada”, da li ga je trebalo samo izmjestiti a ne ukloniti, je li ga trebalo sačuvati, pitali smo naše sugrađane, umjetnike.

Foto: onamagazin.com

,,Kao prvo, iznosim svoj stav bez ikakvih političkih tendencija, već kao građanka ovog grada i osoba koja se bavi likovnom umjetnošću. Kada se povela priča o rušenju ,,Kamenog grada“ i kada je bilo izvjesno da će se to desiti -2008. godine – osjetila sam negodovanje i nedostojanje nečega što je ispunjavalo jedno vrijeme mojeg djetinjstva, pa makar to bio i kamen. Tada nijesam imala najjasnije formiranu svijest o značaju postojanja takvog objekta, ni o njegovoj umjetničkoj vrijednosti jer sam bila jako mlada. Stvari sam više poimala intuitivno i osjećajem za lijepo i za pravdu. I na taj način sam znala da je to nepravedan čin. Kao što je nepravedan čin pomjeriti bilo koji rad ili skulpturu u neki depo, jer se time skrnavi prostor i rad i vrijeme koje je čovjek uložio u svoje djelo. Iz ove perspektive mogu svijesnije i jasnije sagledati neke stvari i donijeti zaključke…Nije samo ,, Kameni grad” problem, već niz objekata i skulptura koje su pomjerene ili uništene u ime nečeg boljeg od čega nema nikakvog traga. Moram se osvrnuti na gvozdenu skulpturu bika od crnogorskog vajara Rajka Sušića, koji je uvijek plijenio poglede prolaznika i po mom, skromnom mišljenju, posjedovao veliku umjetničku vrijednost.To je, za mene, bio crtež u skulpturi, koji je samo jedno jutro nestao ispred Sindikalnog…Zašto? Nije ni bitno, kad je to već urađeno, bitan je taj osjećaj praznine i žala što taj bik nije tu. Ista je situacija sa ,,Kamenim gradom”, djelom vajara Ratka Vulanovića. Sjećam se IV razreda osnovne u kojem smo se drugari i ja okupili kod tog mjesta koji je za mene bio nešto nesvakidašnje i osjetila sam se izmješteno iz gradske vreve, kao dio jednog ambijenta koji me je vratio nekom početku, nečemu arhetipskom, primitivnom, ali opet čvrstom i postojanom kao i sam materijal i forma u kojem je čitav kompleks riješen..Kao nečemu što je ukorijenjeno u čovjeku, odakle se sve razvija…Tada sam to osjećala, a sada razumijem da djelo koje izazove u posmatraču takav intezitet emocija i misli jeste ono od umjetničke vrijednosti. Takva djela je trebalo ostaviti gdje jesu jer utiču na svijest o umjetničkom, o vrijednom koja se javlja tek kasnije. I to ne utiču samo na one koji se bave ovim pozivom već na svakoga ko je imao prilike da bude izložen njihovom dejstvu. Jer, svako djelo pulsira zasebnim životom koje se prepliće sa životima svih nas. Ovo je jedna vrsta nasilja koja je izvršena nad svima nama, a da mi nijesmo toga ni svijesni ili smatramo da to nije toliko važno.

Jeste važno, jer su umjetnička djela, ljudska djela-djela svih nas. Mi smo individue koje su povezane u zajednicu i moramo u svakom segmentu života biti svjesni te povezanosti. Kulturološki i umjetnički segment su jako važan dio zajednice, jednako kao religijski -za koji je narod pokazao sposobnost da se zauzme. Pa ako posjedujemo takvu slogu, zašto se nijesmo sjedinili kada je rušenje ,,Kamenog grada” u pitanju? Zašto smatramo da je jedan segment bitniji od drugog? Nema te sile koja može pregaziti odlučnog čovjeka, naročito ako je svjestan značaja onoga što brani. Vjerujem da bi složni duh naroda uspio da se odupre tom činu. Međutim, prošlost neka služi da nas nečemu nauči. Voljela bih da imamo tu odlučnost i kada je odbrana ovakvih svetinja u pitanju. Jer, djelo u koje je uložena posvećenost jeste sveto. Ukoliko je posvećenost usmjerena ka konstrukciji, a ne destrukciji. Ukoliko je namjera dobra. Da shvatimo da su kultura i ekonomija stvari na koje imamo osnovno pravo. Pod uslovom da se zovemo civilizovano društvo u 21.vijeku.  Mogu samo da dodam da se nadam da će se situacija promijeniti na bolje i da ćemo naučiti da više cijenimo ono što imamo i da nam svako iskustvo služi kao lekcija za ubuduće”, rekla je za portal ,,Nikšić” Milena Krivokapić,  akademska slikarka.

,,Po mom mišljenju ,,Kameni grad” nikada nije ni trebao da bude postavljen na onom mjestu. Djelo kakav je ,,Kameni grad” zaslužuje puno bolju lokaciju, ali ta lokacija se po meni ne  nalazi u užem dijelu grada, već npr. na Kapinom Polju ili na onim poljanama na ulasku u grad, na nekom proplanku koji nema puno rastinja i sl. Mislim da lokacija ima baš dosta, ali ona đe je bio nikako. Jednostavno gledajući kao vajar, djelo u prostoru ne čini samo djelo, vec i prostor. Kada skulpturu guši prostor onda skulptura ne izgleda toliko dobro kao sto bi trebala da bude, a u onom prostoru je bila nesaglediva. Da je Stonehenge na onoj parceli, koji je po gabaritima puno manji, ne bi bio toliko fascinantan. Ovo govorim kao umjetnik. Da li je postojala dozvola ili ne, da li je tu umjesana politika, ko je finansirao projekat i slicno, na ta pitanja ne mogu odgovoriti”, rekao je Marko Petrović Njegoš, akademski vajar.

,, Prvo, mislim da je greška što su uklonili kapiju, koja je tu nekad bila. Mislim oko Dvorca. Takođe, ,,Kameni grad” je davao posebnu karakteristiku onom dijelu grada. Bio je tu, kao spomenik mladosti jednoj, koju niko nije uspio ukrotiti. Iako se suprotstavljao istoriji Dvorca, s jedne strane i Manastira (kako ga zvasmo nekad), sa druge, stremio je Nebu i imao je svoju semiotiku, trebalo ga je svakako sacuvati“, rekla je za naš portal Angelina Đoković Janjušević, akademska slikarka.

Avatar

Margita Bećirović Vulanović

Pročitajte još