Milka Delibašić: Umorna sam od klasičnih reprezentacija tijela i prostora

 Milka Delibašić: Umorna sam od klasičnih reprezentacija tijela i prostora

Foto: FOS

Pod ovim našim, a ‘’kraškim’’ Suncem, izazov je roditi se, živjeti, stvarati na ‘’groti’’ što su je ‘’ljudska’’ ili ‘’morska’’ plima i osjeka oblikovale u beton od ponte. Međutim, izuzetak postoji u svemu, pa u moru betona, izdiže se samosvjesna, jaka ‘’grota’’,  žena – umjetnica, dragocjena i endemična na ‘’pjeni od mora i planina’’. Nikšićanka Milka Delibašić, prva je žena koja je dobila nagradu ‘’Petar Lubarda’’ i prva što je to priznanje zavrijedila, a da se nije predstavila klasičnim likovnim izrazom. Od tada je prošlo skoro dvije godine….

Umjetnost ništa ne mora

„Sve je isto… Kada sam primila nagradu, par dana sam imala priliku da budem sa svojom porodicom, nakon toga sam se vratila u Kinu, gdje su mi studije bile u toku. Tamo sam život nastavila uobičajenim tokom kao i sada ovdje. Osjećala sam se kao da sam ispunila dio zadatka, a to je da, eto, na jedan način doprinesem određenoj promjeni, i tom cilju ću i dalje težiti kroz svoj rad’’, govori sagovornica FOS-a, koja umjetnost vidi kao bezgranično polje mogućnosti, fluid koji konstantno poprima novi oblik.

Foto: Privatna arhiva 

‘’Svi umjetnici dolaze sa određenim idejama o umjetnosti, da umjetnost mora biti ovakva ili onakva… Dobro je da takav dijalog postoji, jer on govori o različitosti pristupa, gradi određen ambijent, ali na kraju se sve svodi na to da umjetnost NIŠTA NE MORA, i samo pod tim uslovom se ostvaruje sloboda i prostor u kom svako može biti svojstven u svom pristupu umjetnosti’’, cijeni Delibašić.

Stvari o kojima govori u svom radu, jednostavne su. Pitanja čovjeka i njegove emocije – odnosno, vjeruje da su mnogi njeni radovi bliski svakom pojedincu zbog univerzalnosti tema što obrađuje.

„Moj odnos prema radu je jako kompleksan. Svoj sam najveći kritičar… Moj osjećaj je da još uvijek nisam dovela svoj rad do njegove pune snage. Uvijek me muči misao da to još uvijek nije to, ali opet vjerujem, da taj isti osjećaj me vuče da idem dalje. Taj osjećaj u jednu ruku je dobar, ali u isto vrijeme, ukoliko pretjerate, vuče vas u veliko nezadovoljstvo. Treba biti ponosan na neke manje uspjehe, biti zadovoljan sa onim urađenim i radovati se. Ja, nažalost, to još uvijek nisam naučila’’, priznaje Delibašić.

Foto: FOS

„Sada smo leptir i čovjek“

Autorka ovih redaka, pitala je sagovornicu Fos-a, koji je bio njen prvi rad, crtež, multimedijalni izraz, za koji je bila sigurna, kao I ljudi oko nje, da ono što stvara, prevazilazi granice uobičajnog.

„Jedno vrijeme sam se tako osjećala po pitanju mog pristupa crtežu, a sada poseban osjećaj imam po pitanju mojih radova ‘’dvostrukog performansa’’.Ti radovi polaze od ideje da danas postojimo i unutar virtuelne stvarnosti kao i ove fizički date stvarnosti. U tim radovima se koristim tijelom i ekranom. Danas, sva percepcija prostora, ljudi i stvari se dešava putem ekrana naših mobilnih telefona, kompjutera… Sve više smo aktivni unutar virtuelnog, dok u fizičkom svijetu postajemo pasivni. Granica između virtuelne stvarnosti i fizičke stvarnosti polako se gubi. Svima je poznata priča kineskog filozofa Zhuang Zhoua ’’Leptirov san’’ koja govori o  njegovom snu o leptiru, gdje on nakon što se budi nije siguran da li je on čovjek koji je upravo sanjao da je leptir, ili je on leptir koji sanja da je čovjek.  Pitanje koje je ovdje postavljeno je šta je stvarnost, a šta je san. Mi smo se suočili sa istom zabunom, ali na kraju smo prosto prestali da postavljamo to pitanje. Prihvatili smo oboje kao stvarnosti, sada smo i „leptir“ i „čovjek“, hibridna tijela sa hibridnom sviješću. Sada, kada je u pitanju to koliko ovi moji radovi prevazilaze granice uobičajenog, nisam sigurna. Smatram da to nije ništa novo, jer tijelo i ekran, na kraju krajeva, imaju istoriju’’, objašnjava Delibašić.

Foto: FOS

„Statičnost unutar prolaznosti vremena’’ – onda se desilo ono neočekivano

„Statičnost unutar prolaznosti vremena“ – za ovaj rad Milka je dobila vrijedno priznanje. 

Kako dalje tvrdi, taj trenutak dobijanja ove nagrade bitan je, jer je došao u trenutku kada joj je snaga bila  potrebna. Prije polaska na studije u Kinu, prolazila je kroz stvaralačku krizu.

Govori da je tada bila dosta skoncentrisana na medij crteža i počela je da se vrti u krug.

„Sve je postalo navika, tijelo bi samo memorisalo poteze, ja više nisam bila prisutna. Prestala sam da crtam jer nijesam mogla da podnesem tu vrstu stanja, svaki potez četkicom za mene je bio porazan. Bilo mi je potrebno da izađem iz tog prostora. Stoga sam se u Kini okrenula drugim medijima, odlučila sam da ‘nestanem’ kako bih se fokusirala na rad, tako da sam dug period odbijala i pozive na izložbe. I kada je nastao taj rad, imala sam neki poseban osjećaj, i odlučila sam da se sa tim radom odazovem na poziv za izlaganje na salonu. Zanimala me je reakcija publike u Crnoj Gori, a onda se desilo ono neočekivano’’, prisjeća se sagovornica FOS-a.

Zvuci na kineskim gradilištima

Svoje akademsko znanje usavršavala je u Kini. Pored bogatog iskustva što je donijela sa sobom i autentičnog izraza koji je izgradila, u ‘’uhu’’ su ostali zvuci mašina sa kineskih gradilišta, sa kojima je živjela četiri godine.

‘’Čak kada sam mijenljala lokaciju, ti zvuci kao da su me pratili. To je ono što baš karakteriše sadašnje stanje u Kini- konstantna izgradnja. Kineski umjetnik Liu Wei jednom prilikom je izjavio “all China is a city under construction”, i ja lično sam imala priliku da iskusim sve te promjene u okruženju. Mjesta nestaju, sa njima i sjećanja i sve što je ostalo je snažan osjećaj nostalgije za izgubljenim. Ljudi još uvijek nijesu spremni da se psihološki prilagode tolikoj akceleraciji promjene. Stoga poruke koje nosim su bitnost promišljanja načina na koji se kod nas odvija modernizacija, bitnost promišljanja tehnologije. Na bitnost istog ukazuje i Yuk Hui, filozof iz Hong Konga, koji ističe da je upravo nedostatak toga u Kini doveo do različitih oblika uništavanja, kulturnih, ekoloških, socijalnih i političkih’’, tvrdi Delibašić.

Foto: FOS

Pandemija je korona virusa. Karantini i izolacije su svakodnevna stvar. Da li Vam je izolacija pomogla da radite na nečem novom, drugačijem?

Sve ovo je svima poremetilo planove, sada sam tu, trudim se da ne brinem jer znam da mi to u ovoj situaciji neće pomoći. Gledam da izvučem maksimum iz ove situacije, stoga sam se okrenula učenju kompjuterskih programa(3D modelovanje i animacije) kako bih to integrirala u svoj rad. Smatram da okruženje u kom živimo a koje je proizvod interakcije virtuelnog i aktuelnog, je promijenilo naša tijela i prostor. Stoga želim prodrijeti u te promjene.

Umorna sam od klasičnih reprezentacija tijela i prostora. Tijelo 19, 20- og vijeka nije isto što i tijelo 21- og vijeka. Želim istražiti te stvari…

Novi softveri omogućavaju kreiranje svih uslova kao i u aktuelnom svijetu, ali to je navika koju ću, takođe, u buduće pokušati da odbacim. Jer vidite, jedno od pitanja koje postavljam je zašto se služimo novim tehnologijama kako bi oponašali prethodne estetske forme ili stvari iz naše realnosti. Kao primjer pomenuću upravo moje video radove koji imaju karakteristike sfumata što daje utisak slike izvedene klasičnim slikarskim sredstvima.

Nema ništa pogrešno u tome, ali ja lično želim da nađem način da pobjegnem od tih stvari. Želim istražiti nove mogućnosti tehnologije a koje nijesu oponašanje već postojećih, nama poznatih načina i formi. Iako u slučaju mog rada taj digitalni sfumato osim što doprinosi značenju rada on i pojačava poetičan osjećaj slike, ali vjerujem da se u 21- om vijeku javljaju novi poetski odnosi i da je interesantno razmišljati koje su to nove poetike ovog vremena i da li uopšte poetika kao takva može i postojati?

Izazov je stvarati i živjeti u Crnoj Gori.Koje su žene sa ovog podneblja jednako hrabre, jake i neobične, za Vaše poimanje i da li su dobile zasluženo mjesto pod ovim kraškim, a „naškim“ Suncem?

Sve one koje su odlučile da ostanu na našem prostoru i pokušaju da stvaraju unutar ove sredine gdje uslovi za rad i razvoj umjetnika nijesu najsjajniji, pa onda i one koje se trude da kroz svoj angažman i rad okupljaju oko sebe grupe umjetnika kako bi se borili za bolje uslove unutar naše sredine.

Foto: FOS

Ako govorimo samo o vizuelnoj umjetnosti, po mom mišljenju žene su uvijek bile te koje pokreću stvari i pomjeraju granice unutar onog okvira umjetničkog pristupa koji je kod nas stvoren. One su tihi heroji kojima nije ukazano dovoljno pažnje a to je posledica naših društvenih konstrukcija. Znate, često sam dobijala komentare ‘’crta kao muškarac’’.

Taj komentar je u našem društvu smatran komplimentom koji ima za cilj da ukaže na snagu crteža. Nažalost, tada, i ja sama, sam to smatrala komplimentom. Nikada nijesam preispitivala te stvari jer sam bila u sredini koja nikad nije postavljala ta pitanja, i sve se činilo prirodnim. Vremenom sam počela da uviđam pogrešnost tih jezičkih konstrukcija kojih ima dosta u našem jeziku.

Upravo te konstrukcije ukazuju na logiku i način razmišljanja našeg društva, stoga je neophodno preispitivati ih. S druge strane, postoje i oni koji govore o snažnim ženama u smislu da su prinuđene da ‘’vode jednu mušku ulogu’’ kako bi mogle funkcionisati u muški dominantnom svijetu, što opet smatram pogrešnim. 

Pogrešan je taj binarni sistem podjele i definisanje toga šta bi to bila muška a šta ženska uloga. Zašto je snaga samo atribut muškarca?’’, pita se i istovremeno zaključuje Milka Delibašić, koja otkiva sve one ‘’bande’’ što stoje ‘’međ’ javom i međ’ snom’’.

Izvor: FOS

Avatar

Portal Nikšić

Pročitajte još