Ne može umjetnik napraviti izložbu prije nego stolar napravi stolicu (FOTO)

 Ne može umjetnik napraviti izložbu prije nego stolar napravi stolicu (FOTO)

Foto: Privatna arhiva

Salvador Dali puzio je dok je slikao, Ogist Renoar u poslednjem razdoblju stvarao  tako što je kist držao u zubima, dok je Rembrant zemaljsku izložbu završio prstima orošenim bojom. Cilj nije bio lapurlatizam, umjetnost zarad umjetnosti, već izvlačenje esencije iz tematskog “mikrokosmosa“, svojstven sljedbenicima stvaralačkog nagona.

Foto: Privatna galerija

U društvu “vranca u galopu“, čije sapi i zamasi podsjećaju na barokna tjelesa anatomskog ukusa, nikšićki slikar Miomir Mišo Vemić, čiji izraz opredmetnjuje simbioza riječi “rad, ili dar u reciprocitetu“, stvara za naredne izložbe koje se nalaze na njegovoj “bjelini platna“,a pokretač i ideal angažovanja u vremenu i prostoru, crpi upravo od “muza“, velikana, koji su stvarali do svoje smrti, predano i bespogovorno.

“Trenutno radim na radovima koji su mi potrebni za nekolike izložbe koje pripremam po pozivu. To su izložba u Baru, Valjevu, Kragujevcu,  Beogradu, u Kastelu kod Rijeke u Hrvatskoj. To je jedan pozamašan posao i velika odgovornost. Svaka nova izložba je zapravo odgovornost za umjetnika u smislu da se ne bi ponovio , da ne bi staru priču pričao. Umjetnik mora da bude angažovan u vremenu i prostoru i mjestu gdje se nalazi, jer čitavog života se priprema izložba. Umjetnik treba da izlaže, jer gledajući svoja djela, kad se stavi u ulogu posmatrača i uđe u galeriju gdje je postavljena njegova izložba, on tada najbolje sagleda koliko je  napredovao u tom umjetničkom, kreativnom smislu, sagledava svoje loše i dobre radove, što je nemoguće u ateljeu, jer su slike natrpane, konkurišu jedna drugoj,  jednostavno –atelje je radionica, a izložbeni prostor izmišljen baš zbog toga, da se može sagledati opus i stvaralaštvo jednog umjetnika“, govori Vemić za FOS.

Foto: Privatna arhiva

“Umjetnik ne smije da se uljuljka i bude zadovoljan“

U svom, bogatom opusu, za sobom ima 52 izložbe, koje za njega pored izlaganja posmatraču, predstavljaju ispitivanje konzumenta, jer kako kaže, iščitava govor tijela onog koji “vidi ili ne vidi“ njegovo staralaštvo.

“Ja sam na svojim izložbama jako neraspoložen, gotovo nervozanm nepristupačan, i uvijek na neki način, nekim posebnim čulom čitam iz pogleda gledaoca, šta on misli o  radu, čitanje govora tijela, dakle, ne samo ona oficijalna priča za novine, prozaična ponašanja. Umjetnik ne smije da se uljuljka i bude zadovoljan; Ako je zadovoljan, on misli da je uradio sve, da ne treba više ništa raditi u umjetnosti, da je završio. Mislim da su najnezadovoljniji bili najveći umjetnici, Van Gog, Renoar, Pikaso, koji su istraživali do zadnjega atoma energije,borili se na neki način sa tim čudesnim platnom, bjelinom, čudesnim neprijateljem svakog umjetnika“, cijeni Vemić.

Foto: Privatna arhiva

Dekodiranje djetinjstva

Učestvovao je na velikom broju kolonija, gdje je upoznao preko hiljadu umjetnika iz svih djelova svijeta, a to mu je pomoglo da dodatno sazrije, i stvarajući sagleda karakter svojih slika – legendarni konj koji nosi umjetnikovu dušu na leđima.

“Prvo što sam naslikao bilo je neko ognjište, verige, petrolejka, taj ambijent, mikroambijent seoski, idilični. Tu sam osjetio da tražim svijetlo, svijetlost, i moje slike su i dan danas dosta kontrasne, pokušavam da naslikam svjetlost, da mi ta konjska glava liči na žižak, petrolejku na neki način, jer to dekodiranje djetinjstva, prisutno je kod svakog umjetnika, da izvuče ta sjećanja, pamćenja iz najranijeg doba, od rođenja, od tog primarnog krika pa do prve četiri godine, kada mi ne pamtimo te detalje; pokušavam da iznjedrim iz sebe tu zubljicu, koja me vodi kroz čitav život.Puno sam vezan za mjesto svog porijekla, za selo Dragoševac, gdje sam rođen,  na obroncima Sinjajevine i prvo što sam vidio to su bile verige, vranac, čudesni, legendarni konj, koji i dan danas nosi moju dušu na svojim leđima“, govori sagovornik FOS-a.

Foto : Privatna arhva

RAD – DAR

Prema njegovim riječima inspiracija ne postoji, to su kako tvrdi, izmislili amateri. Umjetnik je uvijek inspirisan i ima temu. Rad i odricanje ga “sjenče“, a Vemić se trudi, bio u Nikšiću, ili negdje drugo, da radi po šest sati dnevno.

“To je veliki rad, bez rada nema umjetnosti. Riječ dar ako se čita otpozadi piše rad. Dar bez rada umire, ako neko nema dara, rad je besmislen. Rekao je Vojo Stanić: ‘Slika treba da govori umjesto umjetnika’. Ja svoje slike ne trebam objašnjavat’. Ako gledalac u mojim slikama ne vidi šta je to što sam ja pokazao, što sam iznjedrio iz sebe na tim slikama, onda su moje slike bespredmetne, obične razglednice. Danas imamo na tim društvenim mrežama poplavu imitatora, razglednica, jednog trenda gdje oni koji povuku dvije linije zovu sebe umjetnicima. Umjetnost je sveta riječ“, objašnjava Vemić, dodajući da je umjetnost trajanje, kontinuitet u kom se traga za najboljom slikom.

Foto: Privatna arhiva

Najbolja slika života

“Svaki umjetnik mora da traži najbolju sliku svog života, da je iznjedri. To traganje za slikom života daje tu ogromnu vremensku formu, od početka njegovog rada, do zadnje slike koju naslika, što ne znači da će ona biti najbolja, ali taj poriv u umjetniku pravom mora da postoji, a ako ne postoji, pitanje je u kom je “tripu“. Imaš ti pjesnika, koji dok se ne zaposle kao profesori književnosti, nastavnici, pišu, pišu, razvališe od pisanja, čim se zaposle, ništa od pisanja. To je ta laž, farisejstvo. Problem stvaraoca je borba sa samim sobom, koliko on u sebi nosi i da li je on što to nosi u sebi potpuno iznjedrio. To je kao knedla, koju ćete progutati, ili povratiti da bi vam bilo lakše. Sve nam više manjka vremena“, navodi Vemić.

Foto: Privatna arhiva

Na pitanje ako bi njegovo stvaralaštvo bilo muzika, kom kompozitoru i djelu  bi bila najsličnija “vizuelna retorika“, Vemić odgovara da je to sve što može uspješno izvući energetski naboj koji posjeduje dok stvara

“To je odlično pitanje. Naravno, teško pitanje. Jer recimo kad slušam Bolero, to beskonačno ponavljanje jedne teme, kod mene je beskonačno ponavljanje, takođe jedne teme, ali iz svake sekvence u sekvencu, dodaje se nešto drugačije. I zato Bolero nije monoton. Onda slušam od Hačaturijana, “Igra sablji“, meni tu u kombinaciji daje neku energiju, snagu. Kad slikam, slušam grupu Ramstein, to mi pomaže da izvučem iz sebe neki energetski naboj koji nosim. Sve je u pitanju šta slušate, šta gledate, sa kim se družite i šta nosite u sebi, jer ako ništa ne nosite u sebi,  ne može vam pomoći ni Bolero, ni Betoven“, slikovit je Vemić.

I u Vemićevom slučaju, koncept “umjetnosti“ bio je darežljiv, pa pored slikarstva, talenat se prelio  na pisanje, muziku i vajanje, međutim bivši član grupe “Rebeka“, postavio je prioritete.

Foto: Privatna arhiva

“Moj je umjetnički put nekako relativno kasno počeo, i onda sam sve svoje talente nekako odbacio, da bih se posvetio onom što sad radim.Prije dva, tri mjeseca, počeo sam sa jednom nikšićkom grupom ponovo da sviram, da se revitalizujem. Kada sam se ja bavio muzikom, bilo je čudo imati “stratokastera“, “džipsona“ u rukama, “telekaster“ gitaru. Kad sam došao kod tih momaka gdje me moj prijatelj mpozvao da radimo, vidio sam vrhunske instrumente. Uzeo sam  taj stratokaster magični, svirala je ta gitara umjesto mene. Shvatio sam da ću se uvući u još veći problem, na štetu slikarstva. Onda sam se izvinuo, vratio se u atelje ponovo“, iskren je Vemić.

Ne postoji bizaran motiv

“Imam utisak da se nekako ubrzano hoće doći do popularnosti, nekog stausa, na štetu umjetnosti,nekim sproednim sredstvima. Nijesam  pristalica, što ne znači da ne griješim, ni kompjuterske digitalne tehnologije u umjetnosti i alternativnih sredstava, ali mislim da bez teškoga rada nema umjetnosti, ni stvaranja. Ne može umjetnik napraviti izložbu, prije nego stolar napravi stolicu. A on za čas na kompjuteru napravi pedeset radova, a ovaj stolar još nije oblanjao one početnje elemente. Umjetnost zahtjeva rad, odricanje… Što je brzo, to je kuso, tako se kaže u našem narodu. Mislim da svaki autor mora dobro da se upregne, da bi u dugoročnom smsilu donijelo neke plodove. Treba veliko odricanje, treba zauzeti stav, jer ako ga nemaš, onda ćeš lutati. Sad ćeš slikati konje, preksjutra automobile, balerine. Svaki predmet koji čovjek posmatra, ustvari je mikrokosmos, ali prvo da pronađe u sebi temu. Tema kao tema sama po sebi nije bitna, možemo slikati samo kišobrane, lobanje, rešoe. Ja sam gledao jednu djevojku u Njemačkoj koja slika samo kutiju od šibica. To je fantazija, taj mrak moji ona naslika u toj kutijici. Nema bizarnog motiva, samo bizaran odnos čovjeka prema tom motivu“, zaključuje Vemić.

Izvor: FOS

Avatar

Portal Nikšić

Pročitajte još