Vito Nikolić: Skitač, bez lijeka

 Vito Nikolić: Skitač, bez lijeka

Foto: CDM

  Vitomir Nikolić, nikšićki ,,Serjoža” Jesenjin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Rano ostaje bez majke koja je umrla od tuberkuloze, a od ,,žute gošće” i pjesnik je bolovao. Za vrijeme rata ostaje i bez oca i brata. Odrastao je u sirotištu, kod rođaka, siromašan, pateći od bolesti zbog koje je često boravio u bolnicama i sanatorijumima. On je sinonim za ,,dobri duh Nikšića”, za život koji je čista poezija, gdje životno iskustvo, bol, patnja i stradanje sami pišu stihove.

Vito je pjesnik sa kojim su na Ti svi oni koji znaju kako život zna da boli. On je bio siroče, izbjeglica, beskućnik, boem. Njegova boemija nije bila ni nalik boemiji gradskih đilkoša koji imaju sve pa ne znaju kud bi sa sobom, ona je njemu bila jedini mogući drum. Izgubio je oca, majku, brata, adresu, djetinjstvo mu je prošlo u ratu, mladost u bolnici.

,, Da je odnekud malo sreće, bar malo nade, kao što nije“

Prve slike koje je pamtio bile su one ratne, prvi gubici koje je imao bili su oni najteži, on je dobro znao koliko je ,,gorka zbilja kasnih sati“, koliko hrabrosti treba za jedno :,, Dolje apsolutizam zemljine teže!“. Prekinutog djetinjstva i oboljele mladosti Vito je pisao riječi koje napamet uče oni u koje je zanoćila noć.

Foto:CDM

,, Ove jeseni ni tebe ni mene, ti u grobu – ja u garsonjeri“, pisao je Vito svom drugu koji je sreću pronašao ,,sa one strane noža”… I ove jeseni jedva vidljivi tragovi da je Vito živio i stvarao u Nikšiću – šetalište koje nosi njegovo ime i murali na zgradama.

 Vito je u ,,vječnu skitnju među zvijezdama” otišao 1994. godine, iza sebe je ostavio zbirku poezije ,,Drumovanja” objavljenu u Nikšiću 1962. godine. Izdanje pjesnikovih prijatelja ,,Sunce, hladno mi je”, objavljeno  takođe u Nikšiću, 1968. godine, knjigu ,,Stihovi” objavljenu  u Podgorici 1981. godine. Stare i nove pjesme objavljenu  1991. u Nikšiću, a izabrane pjesme pod naslovom ,,Posljednja pjesma” u Rijeci Crnojevića, 1994. godine.

 Nema više nikšićkih lipa, nema ni korzoa, kafane su zamijenjene kafićima, ali ljubav i poštovanje prema Vitovoj poeziji i dalje su prisutni. Vitovi stihovi se ne čitaju, oni se uče napamet. A Vitu smo ostali dužni, kao i drugim umjetnicima i kulturnim radnicima grada pod Bedemom, bez kojih Nikšić ne bi mogao biti ono što jeste, i bez kojih bi njegova  ,,kulturno-turistička” mapa bila prazna.

                    ,,Drumovi će poželjet’ ludaka, a ludaka više biti neće

Avatar

Portal Nikšić

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja